Znala sam da postojiš od kada znam za sebe
I prije nego što to su tvoja ramena zaklonila oblake i planine
I tvoj miris se zauvijek uvukao u moje moždane vijuge
Bio si obecanje, a vec si sjecanje

U igri su nam prolazili dani, kao dva djeteta
dovoljni jedno drugom, odani našoj prici bez završetka
jer sva osjecanja još uvijek traju u sjecanju
i svaka rijec ljubavi još uvijek živi, sad kao ubrano cvijece,
kao svježe voce na stolu za kojim smo dijelili hljeb i dane

da sam znala da ce vrijeme otploviti prije voznog reda
napravila bih vremensku branu, kao što ljudi prave vodene brane
pustila moje ruke da budu vjetrenjace, da nam vrijeme služi kao sluga gospodara
volila bih te više, volila bih te duže, u svakom dahu, ljubavlju cistom
kao zahvalnosti za darove neba, od kojih si ti bio najdraži
moj jedini, moj voljeni, zašto sve prolazi?