gubis
topis se
u danima punim mrznje
i nocima punim neznanosti

u najljepsoj vazni
cuvaj uspomene
na visokom ormaru
gdje prasina polahko prekriva sve

gubis se u ocima mojim
lutas po mojim mislima
neznajuci gdje da nadjes kraj
petljas se u strune

sa slijepim ocima
izbjegavas moj pogled
dodirom ruke
prazno pored sebe mases

odjednom slijep
i bezkrajno nijem mojim rijecima

nekad si imao camac
i rado zaronio u tirkiznu boju
uplakanih ociju